Paul Van Dyk već deset godina osvaja sve nagrade, ima rasprodane partyje, DJ-ira, remiksira, producira i objavljuje albume sa svojim materijalom. Paul Van Dyk postao je institucija, šef unosnog poduzetništva i čarobnjak za gramofonima, čovjek kojeg je magazin DJ proglasio najboljim glazbenikom na sceni, dok su mu u leđa gledali jedan Fatboy Slim i Paul Oakenfold.
Ime: Paul Van Dyk
Stil: Trance
Izdavačka kuća: Vandit
Država: Njemačka
Web stranica: www.paulvandyk.de
Nazvali smo Van Dyka telefonom i popričali o albumu, ali i mnogim drugim stvarima vezanima za klupsku scenu, politiku i hedonizam. Superstar DJ Paul Van Dyk nije otkrio koliko naplaćuje set, ali kaže: ‘Ne zanima me koliko tko dobija za svoje nastupe…’
Paul Van Dyk nalazi se u onoj famoznoj kategoriji ‘superstar DJ-a’, pop zvijezda kojoj cijena jednog nastupa doseže nekoliko mjesečnih plaća prosječnog hrvatskog radnika u tvornici pakiranih pilića. Petnaestak godina nakon velike dance revolucije netko se istog tog Paula Van Dyka usudio pitati je li normalno da jedan DJ koji vrti tuđe ploče po večeri zaradi više nego prosječan bend od pet ljudi koji sviraju svoje pjesme.
Plesna glazba je jedina globalna glazba koja pomiruje ljude: na nju u isto vrijeme plešu i Palestinci i Izraelci, vjera i nacija na plesnom podiju ne znače ništa.
‘Ne znam koliko tko zarađuje danas, ali znam da ja tijekom svojih DJ setova izvodim jednako svojih vlastitih stvari i produkcija koliko i tuđih’, odgovara on ne pretjerano ljuto ili uvrijeđeno.
‘Prije 15 godina situacija je sigurno bila drukčija i ljudi nisu za svoje DJ nastupe dobivali toliko novaca, ali ponavljam – ne volim zavirivati u tuđe imovinske kartice i ne zanima me koliko tko dobiva za svoje nastupe.’
Kakvo je uopće danas stanje ‘na terenu’? Jedni govore o krizi plesne glazbe, a drugi kako nema nikakve promjene u odnosu na prethodnih pet ili deset godina.
Nevjerojatni partyji, veliki festivali i super tulumi se odvijaju stalno, po cijelom svijetu. Elektronska glazba je danas zapravo jedina globalna glazba, a to što je cool ili nije ne određuje nitko drugi do li marketing pojedinih kompanija. Rock, pop, R&B, hip hop – svi oni uvijek imaju svoju publiku, samo je razlika u medijskoj prezentaciji iza koje stoje diskografske kuće.
Primjerice, u Njemačkoj je prije dvije-tri godine hip hop bio jako cool, a nova stvar su bile gitare, rock bendovi su se najavljivali kao next big thing. Danas hip hop više uopće nije cool, biti u bendu je cool, a kao sljedeća velika stvar najavljuje se povratak elektronske glazbe.
Tako da očekujem kako će dance scena opet biti glavna fora za koju godinu. Pa onda opet u krug… To sve, naravno, nema nikakve veze s time što se događa na terenu, u klubovima, na glazbenoj sceni općenito – uvijek je bilo i bit će dobrih i loših bendova i DJ-a.
A što se zbiva s tranceom?
Trance nije termin kojim bi opisao ono što radim. Ja radim plesnu elektronsku glazbu pa, između ostalog, sviram i trance, ali isto tako i breakbeat, techno pa čak i house! Prednost elektroničke glazbe jest upravo ta što se sve može sjediniti u jedan stil te opet iz toga napraviti nešto jedinstveno i osobno.
‘Politics Of Dancing 2’ je vani – zašto nastavak?
Ja inače ne volim DJ mikseve, jer smatram da oni nikada ne mogu zabilježiti uzbuđenje pravog partyja. Zato sam ‘Politics Of Dancing 2’ i napravio kao nešto gdje sam spojio sebe kao DJ-a, producenta, remiksera… Nisam samo skupio pjesme na jedno mjesto i umiksao ih jednu u drugu – neke stvari su modificirane tako da bih bas liniju jedne pjesme spojio s bubnjem druge i tako dobio nešto treće.
‘Politika plesanja’ – što bi to zapravo bilo?
Prvi dio je izišao 2001. godine, prije 11. rujna, i obilježavao je ‘politiku plesanja’ tog vremena – kao što sam već rekao, činjenicu da je plesna glazba jedina globalna glazba koja pomiruje ljude: na nju u isto vrijeme plešu i Palestinci i Izraelci, vjera i nacija na plesnom podiju ne znače ništa.
Stoga je plesna glazba jako važno diplomatsko i političko oružje. Sjetimo se, u doba velikih antiglobalističkih prosvjeda partyji su bili važna stvar u iskazivanju političkog opredjeljenja, a država je zatvarala klubove.
‘Politics Of Dancing 2’ dolazi u doba politike nakon 11. rujna, kada su se stvari dosta promijenile. Svijet polako shvaća da je demokracija najbolji raspoloživi koncept, ljudi su sve više svjesni da moraju sudjelovati u događajima oko sebe i boriti se za promjene ako nešto žele promijeniti. Ljudi su politička bića – čak i kada kažu da ih politika ne zanima, oni su politički aktivni!

Znači, plesna glazba nije samo hedonizam...
Ne treba nužno miješati ljude i glazbu koju ti ljudi rade. Puno ljudi koji stvaraju plesnu glazbu sudjeluje u političkom životu vrlo aktivno, u različitim udrugama, aktivističkim organizacijama… Glazba ih je dovela do te pozicije da postanu javne osobe te da političke ideje šire nad daleko većim brojem ljudi nego što bi to ikada mogli da ih glazba nije proslavila. Ista je stvar i sa mnom – netko neće slušati što ja govorim i mislim, no netko možda i hoće, pa će se nakon toga zapitati i uključiti se u neke stvari za koje dotad nije mario.
Friške vijesti iz Njemačke: ‘Kao sljedeća velika stvar najavljuje se povratak elektronske glazbe’
Prošle godine u Americi su te izabrali za ‘najdražeg DJ-a’. Što se uopće događa s clubbingom u Americi? Stalno slušamo o dance sceni u Europi, Njemačkoj i Engleskoj, dok je Amerika uvijek percipirana kao Meka nekih drugih stvari…
Amerika je velika, pa je takva i scena. Prošli sam petak bio i Los Angelesu i svjedočio tome da je scena i dalje živa i vrlo, vrlo aktivna. Kada sam prvi put 1992. nastupao u Americi, proveo sam se možda bolje nego igdje u to vrijeme! I danas Amerika ima više dance radio postaja nego Europa!

‘Politics Of Dancing 2’ je u prodaji, no sigurno uskoro možemo očekivati i album s novim pjesmama…?
Imam jako puno komadića za pjesme, treba ipak to sve pospajati. Novi album bi trebao izići na ljeto 2006. ili na proljeće 2007. Bit će tu jako puno i glazbenih i vokalnih suradnji, ali ne bih o njima još pričao.
Razgovarao: Velimir Grgić, T Portal