I ove godine izgubili smo se u Deringaju, smješteni pod okrilje krošnji u blizini žubora rječice Otuče. Ono što čini ovaj festival, iz moje perspektive, prvenstveno su ljudi i priroda, s naglaskom na način na koji njihov suživot može egzistirati u savršenoj harmoniji.
Kako bismo mogli poštovati i zaštititi okruženje u kojem se nalazimo, prvo ga trebamo naučiti razumjeti. Baš zato je bilo moguće prisustvovati tečaju permakulture koji se održavao 2 tjedna prije samog festivala pod vodstvom ekipe Recikliranog imanja Vukomerić, koje su polaznici tečaja čak imali prilike posjetiti.
No oni koji nisu bili te sreće nisu ostali samo na praznim riječima o važnosti očuvanja ekosistema. Svaki posjetitelj festivala bio je obavezan ostaviti depozit od 40 kn ili €5, a zauzvrat je dobio 2 vreće za smeće, u kojima je bilo potrebno sortirati otpad, vlastitu pepeljaru kako se opušci ne bi bacali uokolo, eko-sapun (mirisno i praktično), žeton za ponovno iskoristivu čašu i papirić s identifikacijskim brojem koji je bilo potrebno čuvati kako bi se depozit zadnji dan mogao dobiti natrag, pod uvjetom da se upravo nabrojane stvari vrate u reciklažni dio. Generalna ideja je bila dobra i razumijemo potrebu da se provodi, no izvedba malo teža jer je papirić bilo vrlo lako izgubiti/smočiti (s obzirom na vrijeme koje smo imali), stoga ako vas je bilo nekoliko, nevraćeni depozit zbog izgubljenog broja ili vreće za smeće popeo se na nezgodnu brojku.

Ipak, čini se da nam je ove godine spomenuto bila jedina zamjerka. Program je bio fantastičan i bogat; svi oni koji su se u nekom trenutku odlučili odmaknuti od glazbe na Main Stageu ili pojedinim lokacijama, mogli su se zabaviti i nešto naučiti na radionicama zmajarenja, pranayame, mandale i čakri, raznovrsnim filmskim programom, predavanjima ili izložbenim primjercima. Za one željne aktivnosti svakodnevno su održavani satovi vinyasa flow yoge i acroyoge, ali i qi gonga i tai chija, a isto tako i djembe i didgeridoo radionice.
Pojavila su se neka nova imena na Main Stageu, ali bilo je mnoštvo onih dobro poznatih koji su svaku noć oživljavali trodimenzionalne, fluorescentne vizuale, slike i skulpture, a danju tjerali na surealni ples (Anoebis, Laughing Buddha, Zoolog, Val Vashar, Pspiralife, Orestis, Ocelot, Megalopsy, Atriohm vs. Encephalopaticys, Talpa, Psykovsky i mnoštvo drugih). Za malo drugačiji doživljaj moglo se svratiti u Secret Chamber ili Ambient Garden, tj. chill-out predio uz rječicu okružen drvećem, no Dub Forest je također bila jedna vrlo ugodna, opuštajuća i sretna lokacija.

Čak ni kiša koja nas je posjetila u nekoliko navrata nije mogla narušiti savršenu atmosferu; ove godine obogatila se ponuda hrane i piće (kapitalizam je ušao na velika vrata, spomenula je jedna djevojka), a moglo se čak plaćati i karticama. Iako su cijene bile festivalske, naišli smo na nekoliko finih stvari kojima smo se svakodnevno vraćali (osječka gigantska palačinka i talijanski masala chai).
Pohvale za opskrbljeni sanitarni čvor – toi toieva je bilo na svakom koraku, bili su čisti i uredni (i skoro uvijek opskrbljeni papirom!), a čak su se i uspješno testirali bio-wc-i.
Pitke vode je bilo, na tuševima je rijetko bila gužva, jedino se oko područja za pranje posuđa ponekad stvarala gužva s obzirom da nije bilo dovoljno vode za sve slavine.
Na čuđenje redara koji su se po prvi put našli na ovakvom događaju, nije bilo incidenata, nije bilo nasilja, jer miroljubivi neo-hipiji nemaju, kao dobar dio hrvatske festivalske populacije, u velikoj mjeri potrebu za dokazivanjem, tuđim odobravanjem i samopromocijom putem društvenih mreža. Ovdje se nije check-inalo na fejsbuku ili slale fotke preko instagrama, jednostavno za takvim stvarima nije bilo potrebe ni u jednom trenutku – interakcija među ljudima nadišla je ograničenja i jezike, a čak i mala djeca i ljubimci ovdje su se osjećali sigurno i sretno. Iako možda zvuči pretjerano idilično, možemo potvrditi da tih nekoliko dana zaista jest bilo takvo.

Shvatili smo da možemo biti zahvalni; na prekrasnoj prirodi koja svoje ljepote nesebično dijeli s nama, na ljudima koji nas okružuju i čine sretnima, na svemu onome što tek čeka da bude otkriveno, u nama i svijetu oko nas.
Vidimo se i iduće godine, nadamo se na istoj lokaciji i u isto vrijeme.