Piletina u umaku od muškatne tikvice i Nova 2015. Godina
“Kao i svaki prosječni student naviknut na jeftina hrvatska piva malo me presjekao Tuborg od 25 kn. Al’ reko #yolo i zarundam ih par.“
Prošlo je 4 dana od najalkoholiziranije večeri u godini, a bura oko svega je još uvijek daleko od stišavanja. Naslovnice su kako društvenih mreža pa tako i portala ispunjene svakojakim slikama djevojaka i mladića, oskudno i manje oskudno odjevenih (iako je vani bilo -15 C°), pijanih i trijeznih, a svatko obučen, po svom mišljenju, u najboljoj odjevnoj kombinaciji za koju će majka i otac raditi idućih 6 mjeseci. Kaos. Pitanja koja se postavljaju kao da gledam leksikon iz 7.c: tko je koga zbario, koliko je popio i gdje je uopće išao…
“In media res“ iliti zdravo seljački “u središtu zbivanja“. Vjerojatno i nisam najinteligentnija osoba kada mi je na pamet palo pozvati 10 ljudi u dvoranu od moje sobe. Dvoranu od 4×3 metra. Glumeći savjesnog i obzirnog domaćina pred ljude sam stavio dvije plate neprofesionalno narezanog sira i mesa. Evo ti plus Filipe. Kao što to obično biva na većini tuluma, prvi sat je bio pomalo awkward. Znate ono kad nitko nikoga ne poznaje pa se svi samo smješkaju i započinju glupe teme. Odjednom se se događa alkoholna čarolija-što je manje Stocka i Jackija, a glazba glasnija to se više smije i svi su si bolji. Nakon 5 čaša su best frendovi. U jednom trenutku je glasnoća buke postala toliko nepodnošljiva da sam odlučio-idemo prema Boćarskom, SVI. Susjeda s donjeg kata, teta Branka, je vjerojatno u dubokom snu gdje će i dočekati, kako ona kaže “novo leto“ pa bi bilo glupo probuditi ju, jelda? A na ulicama ništa. Pokoji prolaznik koji kao i mi kasni na party. Noć je ako izuzmemo polarnu hladnoću prekrasna. Sve je pusto,a pogled prema nebu ocrtavaju samo zvijezde i sve moguće boje vatrometa. Aha, uspjeli smo nać ulaz… Već je 23:50h, ovdje počinje drama. Na VIP ulazu gdje smo Leo i ja bili na popisu nastaje problem. Ne mogu nas pronaći! Nestrpljivo pokušavamo riješiti novonastalu situaciju, a kazaljka kao da se sve brže približava brojci 12. U 59 sam odustao. Ponoć je otkucala, Hrvatska je ušla u 2015. godinu. Usred VIP predvorja ispunjenog tišinom, tišinom koju su narušavali samo nestrpljivi koraci ljudi zaposlenih u PR-u, našla su se dva prijatelja. I poželjeli si sretnu godinu. A sve to s pogledom na 2000 ljudi koji skaču na zvukove Arminovog Ping Ponga, proslava kakvu sam godinama sanjao i full original, priznajte. Unutra više nije samo druga godina nego i drugi svijet. U zraku se mogu namirisati sreća, uzbuđenje i osjećaj za kvalitetnu glazbu. Na visokoj pozornici koja je bila nevjerojatno efektna rokaju Jewelz & Sparks u svom prepoznatljivom stilu. Kao i svaki prosječni student naviknut na jeftina hrvatska piva malo me presjekao Tuborg od 25 kn. Al’ reko #yolo i zarundam ih par. Atmosfera koja je na vrhuncu se još uvijek diže, a iščekivanje legende Thomasa Golda je očito. MC izlazi na stage i najavljuje ga, među ljudima opet-mrtvačka tišina! Kao što je krenuo dim iz topova, tako su krenule i suze radosnice. Tommy je kao i uvijek objasnio tko je gazda. Na ovakve taktove bi se rasplesao i Stephen Hawking. Poput onih plesačica koje su visile sa stropa, a za jednu sam si obećao da će mi bit buduća žena. Noge su počele boljeti od plesanja, pa smo se odlučili na razgledavanje cijelokupnog partya i pritom upoznali sve-od random ekipa do zaštitara.
Nisam se ni okrenuo, nisam ni rasplesao koliko sam mislio, a već je 5 sati! Trčim do cateringa ubacujući u sebe najfiniju piletinu u nekom umaku iz naslova, salatu, kolače, ma sve. Onako da te poslije boli trbuh iako nisi na bakinom ručku i nitko te ne tjera “ajde još jedan komad, nemoj da se ohladi“. Energija je napunjena i spreman sam za malo mračniji zvuk UES-a koji je začinio sveukupni doživljaj. Ako se iduće godine ponovi ovakva proslava biti ću presretan. Ali onda krećem već oko 21h, tek tolko da ne zakasnim. Na greškama se uči, zar ne?
Alex