Review: Druga strana Ultre ilitiga kako izbjeći mainstream
Kako izbjeći mainstream na Ultri? Svi znamo da je Ultra mainstream, odnosno EDM festival te da 90% publike dolazi zbog već poznatih Martin Garrixa, David Guette, Afrojacka i sličnih koji nastupaju na Main stageu. No, zašto ne bi malo zanemarili Main i uputili se na druge stageove koje Ultra nudi. To smo i napravili te skoro pa skroz ignorirali već sve viđene izvođače kao ovi gore spomenuti. Odlučili smo se na novi Resistance stage koji je stigao kompletno iz Miamija, sa sličnom postavom, te Worldwide stage s raznim programom svakog dana.
Prvi dan je bio ipak rezerviran za Main stage zbog velikana elektronske glazbe The Chemical Brothers koji su svim današnjim izvođačima pokazali što je prava elektronika i kako je odraditi live. Set su započeli s trakom Hey boy hey girl kada je publika doslovce izgubila razum. Uslijedile su svima poznate Do it again, Swoon, Go, Sometimes I feel so deserted kao i hrpa novih stvari koje će izaći kroz nekoliko dana na novom studijskom albumu. Na ogromnom Ultra pozornici pojavila su se dva robota s laserima koji su izgledali nestvarno i enormno veliko, a nakon njih i neka vrsta ogromne disko kugle. Publika je kemikalcima dala priliku, ali se u startu vidjelo da publika na Ultri nije naviknuta na ovakav vid nastupa/koncerta te se masa ljudi udaljavala prema tribinama dok su oni zagriženi fanovi ostajali. Poslije se u većini slučajeva moglo čuti kako su imali dosadan nastup, no to je daleko od istine – nastup je definitivno highlight cijele Ultre. Nešto novo, svježe, zanimljivo, sasvim drugačije!
Za to vrijeme na The Resistance stageu pravu glazbu vrtili su Solomun, Matador, negdje i Umek, a za kraj Sam Paganini. Nažalost, očito je bilo da je došlo do promjena set liste jer je Solomun trebao zatvarati taj dan, no ipak je zatvorio Sam Paganini. Savršen odabir bila je traka Sordid Affair Royksoppa, Maceo Plex remix koja se savršeno uklopila u izlazak sunca i poziv za ići kući.
Nakon koliko toliko spavanja stigao je drugi dan ovog ludila, a i Cox & friends stage. Yousef je definitivno oduševio svojim tech house ritmovima, a odlično nas je uveo u mračniji set Nicole Moudaber koja je otkriće Ultre. S crnom kosom i crnim naočalama ova Libanonka dokazala je zašto ju je Cox uzeo za svoj stage. Vrtila je puna dva sata kao savršena uvertira za tatu techno glazbe – Carl Coxa. Njegov set je trajao tri sata, a opet je pokazao kako može i nakon desetljeća godina držati svoju kvalitetu na vrhuncu. Njegovo poznato Oh yes oh yes podignulo je i najuspavaniju publiku i potaknulo na ples. Sasvim nezaboravan nastup, no bilo je vrijeme za trancera broj 1 – Armina!
Armin iz godine u godinu i dalje dokazuje kako je najbolji u tranceu, no zbog Ultre koja je mainstream festival morao je prilagoditi i set. U setu se našlo puno današnjih komercijalnih hitova u novom ruhu popout Lean on i Are you with me. Također je zavrtio This is what it feels like u W&W remixu, kao i poznatu traku Not givin up on love u Dash Berlin remixu. Set je bio dobar no nažalost puno lošiji od prijašnjih Ultra.
Trećeg dana, već skroz izmoreni skupili smo zadnje snage za dolazak na Poljud već u 18 sati. The Resistance stage zauzeo je Hot Since 82. Malo publike, loše ozvučenje nisu prizvali negativnu energiju. Naprotiv, Hot Since 82 uništio je dvosatnim setom, publika se počela skupljati dok je puštao na početku sporije ritmove do usijanja s Bigger than Prince te remixom trake Beg. Definitivno je zaslužio bolji i kasniji termin, ali opet oni koji su ga htjeli čuti dobili su Hot Since 82 zvuk 100%.
Problem ovogodišnje Ultre je bila slaba izoliranost The Resistance stagea od Ultra Worldwidea, te su se zvukovi u više navrata poklapali i uništavali sveukupni dojam.
Zadnjeg dana na Wordlwide stageu izmijenili su se trance DJ-i – MaRLo, Orjan Nilsen, Andrew Rayel, Markus Schulz, Paul van Dyk, ATB i Dash Berlin. MaRLo je već u 18 sati okupio zagrižene fanove, svirao svoje najveće trake, dok je Jano bacala u publiku majice. Orjan je sve prodrmao svojim setom punim vlastitih traka. Od Xiing, Violette pa do Between the rays publika je neumorno skakala i uživala. Rayel, mladi Moldavac donio je melodične i emocionalne zvuke trance i užario publiku hitovima Until the end, Dark Warrior i How do I know.
U isto vrijeme na The Resistance stageu Nic Fanciulli je skroz iznenadio. Nismo ga nikad slušali uživo, ali njegov miks tech housea i house definitivno možemo nazvati jednim od najboljih nastupa na Ultri. Vrhunac seta je bio kad je pustio Benediction, vlastiti remix od Hot Natureda i uveo nas u Defected Records svijet.
Na Worldwide je nakon Rayela došao Njemac s američkom adresom – Markus Schulz. Prvi puta kod nas na Ultri dopustio je da uđemo u trans puštajući svoj prepoznatljivi trance stil i vlastite trake. Kao savršen uvod u dolazak legende trance scene. Paul van Dyk stigao je sa svom mogućom opremom. Instrumenata nije nedostajalo, kao i njegovog zabavljanja publike, raznim grimasama, rukama u zraku i pjevanja s publikom. Prekrasan set s još pozitivnijom vibrom.
Vratimo se The Resistance stageu. Dok je Dyk vrtio opaki trance tamo je techno znanje pokazao Marco Carola koji je na momente bio i pomalo dosadan. Da li je to možda bilo radi činjenice da si umoran nakon tri dana partijanja i nemaš više snage ili zbog iščekivanja tate Hot Creations labela Jamie Jones, ne znamo. No kada je Jamie nastupio nastala je euforija, te je Jamie pokazao malo drugačiju stranu svojih setova. Bio je mračniji i teži, više techno zvuk s mješavinom housea, za razliku od nastupa na nedavnom Hideoutu. Sve u svemu jako dobar set kao i zatvaranje na Ultri.
Netko zatvara Ultru Hardwellom, a netko Jamie Jonesom! Sve je stvar ukusa, a Ultra nam je ove godine pripremila raznovrsne glazbe za svačije ukuse i uši, samo se trebalo pronaći.
Najbolji nastupi: The Chemical Brothers, Yousef, Nic Fanciulli, Sam Paganini, Hot Since 82, Markus Schulz
One thought on “Review: Druga strana Ultre ilitiga kako izbjeći mainstream”
Comments are closed.